Judging a person doesn't define who they are, it defines who you are.

 Ne prođe ni dan, a da ne čuješ barem jednu osobu koja komentira nečiji izgled ili nešto slično. Ljudi postaju sve usmjereniji na materijalizam, a ne na prave životne vrrijednosti. Gledamo na televiziji, čitamo u različitim časopisima o svim onim „savršenim“ osobama besprijekornog izgleda, bez ijedne mane i pitamo se zašto mi nismo i ne možemo biti takvi. S druge strane se nalazi ovo današnje društvo koje je u potpunosti iskrivilo kako pojam ljepote, tako i svega ostalog. Ako želiš biti voljena i cijenjena osoba, moraš nositi najmoderniju odjeću, imati najbolji i najskuplji mobitel, omalovažavati i vrijeđati druge. Tužno, ali istinito. Za mene glupost, obična glupost! Nalazimo se u razdoblju u kojem postajemo zreliji, razvijaju se naša mišljenja i stavovi i umjesto da se izborimo za sebe i da budemo onakvi kakvi doista jesmo, mi se prilagođavamo društvu. Malim ljudima koji kroje našu budućnost, a definitivno im to ne bismo trebali dopustiti. Društvo koje se sastoji od pojedinaca željnih pažnje i popularnosti ne vode nigdje, a sigurno ne prema boljoj budućnosti. Mnogi se osjećaju kao „autsajderi“, kao da jednostavno ne pripadaju u to društvo koje ih okružuje, koje ih vrijeđa, ponižava i oni traže i vide problem u sebi. U takvim trenucima se ljudi povlače u sebe, gube samopouzdanje, javlja se tjeskoba, nemir, razdoblje ponora u kojem se nikako ne može pronaći izlaz. Mladi tad izlaz traže u alkoholu, drogi, cigaretama, a neki svoj život koji je tek trebao procvjetati i zamirisati najljepšim mirisom ugase. Mnogi osuđuju te ljude, no ja ih poštujem i cijenim jer za takvo što treba izvanredna hrabrost. Kad si mrtav, onda svi kažu da si bio predivna osoba, a kad si živ, onda gaze po tebi ne razmišljajući o osjećajima i posljedicama koje takvo ponašanje donosi. Često se i sama nalazim u situacijama u kojima se moram izboriti za sebe, čvrsto zauzeti stav i ne dopustiti drugima da vlastite komplekse liječe na meni, jer ja nisam jedna od onih koji dopuštaju drugima da komentiraju nečiji izgled ili štogod drugo. Moje najbolje rješenje, tj. moj prijedlog i savjet svima je da ne smiju dopustiti da društvo određuje što je „lijepo“, odnosno tko je „lijep“, a tko nije. Nemojte odustati od sebe i života zbog društva, jer koliko god loše bilo i koliko god se činilo da su sva vrata zatvorena, kad-tad će se otvoriti jedna za tebe. Nikad nije sve tako crno. Mnogi padnu ili padaju, ali čak i tad moraš vjerovati u sebe. Znamo da je život velika zamka, klupko petlji, ali čovječe digni se, kreni, iako neće biti lako. Poslije uspona dolaze padovi, poslije padova usponi, ali zar bi život bio lijep bez njih? Za mene ne bi. I zato ljudi, učinimo nešto, nemojmo dopustiti da nam pojedinci kroje budućnost i izborimo se za svoju, bolju budućnost, bez mržnje, u kojoj prevladavaju ljubav i poštovanje, a ne primitivnost. Ako želimo doživjeti život kao sreću, kao dar koji smo primili nezasluženo, moramo spoznati pravu vrijednost onoga što on doista jest, a ne onu vrijednost koju naše društvo predočuje!

Jednog dana netko će vas gledati kao da ste sve na svijetu.

''A ona je bila tako hladna. Pretvarala se da ju nitko i ništa ne može slomiti, da je jača od svih i svega. Nikada nije ispustila suzu pred nikim od toga dana, samo osmijeh se mogao vidjeti na njenom licu. Ali oči, oči su već druga priča. U njima se vidjela sva tuga, sva bol i sve suze koje su ostajale u očima svaku noć jer su se bojale pasti. Bojale su se nestati, da će izblijedjeti kao uspomene, kao dim cigarete i da će biti zaboravljene. No kod nje, to nije bilo tako. Suze koje su ostale u njenim očima, bile su poput bisera, poput najljepšeg dijamanta što sija poput zaljubljene žene, no sad, taj sjaj je postao nekako tmuran, nekako se vidjelo da koliko god se trudila, nije sretna. Vidjela se bol za onim što ne može promjeniti, a toliko silno to želi. Ne možemo promjeniti ono što smo učinili, niti možemo vratiti vrijeme i osobe. Ali možemo i moramo prihvatiti isto i oprostiti sebi, jer ako mi to nećemo učiniti, nitko drugi neće. Život ide dalje, ljubav ne čeka nikoga, neće ni nas. Nema riječi koja može ublažiti, kad je kraj, je kraj.''

Jedan od mojih starijih citata. :) :)

Tko gleda na sat, tužan je i nekoga čeka. Sretni ljudi ne gledaju na sat.

Sreća, što je zapravo sreća? Mislim da svako od nas ima svoju definiciju sreće i da za svakog biti sretan znači nešto drugo. No za mene je sreća ono nematerijalno, one prave životne vrijednosti koje posjedujemo ili ćemo ih tek posjedovati. Kako odrastam vidim da je život sve samo ne savršen. Sreća i tuga, smijeh i suze, usponi i padovi čine mozaik života. Kako bi bilo tko znao cijeniti sreću, ako ne bi poznavao tugu, kako bi mogao gledati nekim novim očima na život, ako te iste oči ne bi bile ponekad isprane suzama? Razmišljajući o im pitanjima, sve više shvaćam da čovjek, da zapravo mi sami nekad biramo hoćemo li ili nečemo biti sretni. Naši postupci, naša velika ili mala djela imaju, barem po meni, utjecaj na neke događaje koji će tek uslijediti. Naravno, na neke stvari ne možemo utjecati, no ipak mislim da svaki čovjek ima kao cilj da vzde sretan. Svi želimo na kraju dana biti zadovoljni i sretni svojim životom, no jesmo li doista učinili sve kako bismo to i sebi omogućili? Živimo u svijetu u kojem najbolje prolaze oni loši, oni koji misle samo na sebe i na svoje interese. Ne kažem ja da to nije dobro, jer na neki način čovjek mora sam sebi biti najveća podrška i mora se izboriti za sebe kako bi postigao svoj cilj. Ne  možeš uvijek ugađati drugima, paziti da uvijek svi drugi budu sretni i da nikad ne budu povrijeđeni, jer što ti na kraju ostane? Ništa. Ostaneš prazan jer si svu ljubav, sve svoje mogućnosti da budeš sretan potrošio/dao drugima, koji, malo je reći, nisu zahvalni zbog toga. Treba činiti dobra djela, pomagati drugima, jer će ti se to prije il kasnije vratiti. Dobro se dobrim vraća, kao i zlo lošim, ali kao što sam i rekla, sve se to vraća, jer bez toga život ne bi imao smisla. Mnogo puta se nalazimo u situacijama u kojima ne znamo što odabrati jer nismo sigurni je li to ispravno i što će nam ta odluka donijeti. No moramo riskirati jer samo tako nešto možemo i dobiti. Ponekad to znači odricanje od nečeg velikog kako bismo postigli svoj cilj. Skoro nikad  ne možemo imati baš sve u životu, ali možemo imati sve ono što nas čini sretnim. Gubimo nešto, kako bismo još više cijenili ono što imamo i što nas čini sretnim. Zato, moramo shvatiti i prihvatiti koju ulogu zapravo imamo u svojem životu, boriti se za sebe i za svoju sreću i nikad ne odustati jer svako svojim djelima gradi svoju sreću i ne bismo nikad smjeli nikome dopustiti da drži olovku u pisanju naših stranica života.

Some wounds are to deep, and no matter how hard you work at it, you just can't stop the pain.

Koliko puta čovjek odustane od osobe koju voli, koliko puta istu zaboravi? Toliko puta sam sama sebi rekla da ne mogu više i pitala se hoće li ovo ikada prestati, no svaki put kad je izgledalo da hoće, nešto još gore se desilo. I evo me sad, i dalje stojim čvrsto na svojim nogama, uzdignute glave i dajem još jednu šansu ljudima oko sebe koji su dokazali da nisu zaslužili ni onu prvu, ali ne mogu a da im ne oprostim, nisam ja takva. Svi kažu da su bitna djela, a ne riječi, ja kažem da ako nekog voliš to mu pokaži, ali ako nekog ne voliš, to mu reci. Uvijek treba istina izlaziti iz vaših/naših usta, iako je nekada možda i lakše nasmijati se na laž, nego stati čvrsto iza istine, makar bi stajali i sami...no, neki ljudi ne shvaćaju ništa sve dok im pred nosom ne ispari i ljubav i sreća i sve. Živimo u svijetu u kojem ljudi stalno nešto glume, u svijetu prepunom naivnih, ali dobrih ljudi i onih koji te iste ljude iskorištavaju. Ne cijenimo stvari koje imamo, a osobe još manje. Tražimo od drugih tisuće novih šansa, tisuće oprosta, tisuće dobrih djela, a što zauzvrat radimo? Radimo istu pogrešku svaki put iznova i iznova, umjesto da naučimo nakon prve, mi čekamo sto prvu grešku...tek tada počinjemo shvaćati, tek kada izgubimo osobu koja nam je sve opraštala, koja je do prije mjesec dana bila spremna učiniti sve za nas, tek kad je njoj svejedno, nama je stalo. Ne možeš uništavati nečiju sreću iznova i iznova i ne možeš se igrati s tuđim osjećajima jer osjećaji nisu igračke, jer ljudi nisu igračke. Sve možemo oprostiti, ali koliko toga može biti zaboravljeno? Ništa. Svaka riječ, i ona lijepa i ona ružna, ostaje zauvijek u našim mislima, u našim srcima, da nas slomi, da nas ojača, da nas učini sretnima. Pokušavamo shvatiti ulogu našeg postojanja, a ne možemo jer se svaki dan događaju nepredvidive stvari, možda se sutra više nećemo probuditi, možda više nikad nećemo ugledati danje svjetlo, možda ćemo baš mi biti ono cvijeće koje će uvenuti, na kraju će jedino biti važno kakvi smo bili, kakav život smo živjeli. I nije bitno koliko ljudi ode iz naših života, već su bitni oni koji ostanu. Samo i jedino oni se računaju. Cijeni se samo onaj koji te uvijek dočeka raširenih ruku i otvorena srca, onaj koji ne odustaje od tebe čak ni onda kad ti odustaneš od samog sebe. Imaš takvu osobu? Čestitam, a sad otvori oči i pogledaj što radiš i počni cijeniti sebe dovoljno da možeš i druge. Nitko od nas nije savršen, najbolji ni najljepši, ali cilj življenja, cilj svih suza, probdjevenih noći nije to ni postati, već pronaći osobu koja će biti uz nas, koja nas neće htjeti mijenjati, a ipak će nas promjeniti i voljeti unatoč svemu i unatoč svima. Sve što u životu prođemo je samo put koji moramo proći kako bismo postali onakvi kakvi trebamo postati. Svaka ruža, ma kako bila lijepa, ima svoje trnje, tako i život svakog čovjeka. Budimo se, živimo, i sklapamo oči s nadom da će sutra biti bolje, ali što ako sutra ne postoji, što ako sutra neće svanuti? Zato već danas trebamo uzeti stvari u svoje ruke, trebamo prestati živjeti u snovima i počnimo ih ostvarivati. Želimo bolju budućnost? Onda je počnimo krojiti. Jer na kraju, imat ćemo sam uspomene, dobre ili loše to ovisi o nama. Sve se događa s razlogom, ali mi sami stvaramo sudbinu. Želimo li je doista dočekati sami ili smo ipak snažniji od prepreka koje nas očekuju na ovom životnom putu? Možemo li ipak pokazati svijetu osjećaje i prihvatiti rizik ovog suludog života, ili smo spremni izgubiti sve? Ne znam za vas, no ja nisam. Ja ne odustajem, odustajanje je potez slabića, a ja to nisam. Ja krenem dalje, sama ili s osobom koju volim, ali nikad bez borbe. Jer se ne bojim. Ni osjećaja, ni ljudi. Na kraju ostaju samo uspomene i sjećanjja na ono što je bilo i ono što je moglo biti, jer neostvareno je ono najgore što ostaje u našim mislima i srcima. Jesmo li spremni riskirati da budemo sretni?