''A već sutra kad me preboliš, znat ćeš da si bila samo zaljubljena.''

Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Najčešće nam nedostaju oni koji se neće vratiti. Oni, koji se nemaju čemu vratiti. Oni, koji se nemaju kome vratiti. A to boli. Boli prisjećati se. Boli željeti da se vrate. Boli shvatiti da se nikad neće vratiti. Da su sada daleko. Da se nas i ne sjete. Da im mi nismo značili ništa. Da mi nismo bili njihov prvi izbor. Da im nismo bili čak ni opcija. Boli kad shvatiš da sve što se dogodilo, da je sva sreća, svaka riječ, svaki pogled, svaki zagrljaj bio obična laž. Boli kad shvatiš da nisi bio dovoljno dobar. Da oni ne odu. Da oni ostanu. Da te oni zavole. I na kraju shvatiš da si jedini krivac za tu bol ti. Jer si vidio nešto gdje nikada nije bilo ništa. Jer si vidio nešto u nekome tko ne može voljeti. Barem ne tebe. Jer si želio da ostane. Netko tko ne zna ostati. Jer si znao da su neke stvari od samog početka osuđene na propast. Jer si znao da neke ljubavi, ipak nisu ljubavi. Jer si znao da će boljeti. Ali nisi ni slutio koliko. Jer si znao da će ti slomiti srce. Ali si mislio da će biti puno lakše spojiti slomljene komadiće ponovno. Jer si znao da će otići. Samo nisi imao predstavu koliko će te taj odlazak promijeniti. Jer si znao da ne smiješ voljeti takvu osobu, a zavolio si je. I što sad? Ne znaš kad će to proći. Ne znaš hoće li uopće proći. Znaš samo da se dogodilo. Da se završilo. Da se neće ponoviti. Da boli. I želiš da prođe. Jer znaš da nema smisla. I pitaš se zašto ne prolazi. Pitaš se zašto si bio toliko glup. Zašto si morao učiniti takvu pogrešku. Zašto nisi na vrijeme isključio osjećaje i spriječio da se ovo dogodi. Zašto si povjerovao u sve te laži. Zašto si mislio da su ovaj put istina. Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Možda neke ljude i ne prebolimo, samo se naviknemo na to da ih nemamo i čini se kao da je prestalo. Od toga i proizlazi bol koju osjećamo. Jer ne možemo preboljeti. Ni zaboraviti. Već samo u drugima tražiti osmijeh, pogled i ruke koje nam odavno nedostaju, a zapravo nam nikada nisu pripadale.

No girl should ever forget that she doesn't need a man who doesn't need her.

Zaboravi kako se smijao.
Zaboravi njegove oči, duboke, boje koju nikada nisi mogla definirati.
Zaboravi njegov glas. Način na koji je izgovarao tvoje ime.
Zaboravi njegov hod, onako ponosan.
Zaboravi kako ti je srce ubrzano kucalo kad ti je prilazio.
Zaboravi kako je sebe pravio budalom, kako bi tebe nasmijao.
Zaboravi strah, nesigurnost, sreću koju si osjećala pred susret s njim.
Zaboravi koliko si se smijala.
Zaboravi pjesme koje te na njega sjećaju.
Zaboravi kakva si bila s njim.
Zaboravi osjećaj koji ti je pružao, kao da je sve moguće.
Zaboravi što ti je govorio. Što ti je obećavao. Jer sve su to bile samo laži.
Sjeti se da je on izbrisao tvoj osmijeh.
Sjeti se suza koje su padale iz tvojih očiju.
Sjeti se koliko ih je bilo.
Sjeti se koliko si ga trebala danju, a nije bio tu.
Sjeti se koliko ti je nedostajao noću, ali ti nikada nisi nedostajala njemu.
Sjeti se da je rekao da neće otići.
Sjeti se koliko je boljelo gledati ga kako odlazi.
Sjeti se da je sve što je rekao bila laž.
Sjeti se da mu je oduvijek bilo svejedno.
Sjeti se da je on izabrao. Ali ne tebe.
Sjeti se da zaslužuješ više.
Sjeti se koliko vrijediš.
Sjeti se da je otišao.
I da se više nikada neće vratiti.

Enjoy life today. Yesterday is gone. Tomorrow may never come.

Sve se na kraju svodi na čekanje. Čekanje petka. Ljeta. Rođendana. Božića. Nove godine. Osobe. Uvijek nešto čekamo. Uvijek se nečemu nadamo. Uvijek govorimo kako nikada ne znamo hoćemo li se sutra probuditi. A ipak se odlučujemo na čekanje. No što ako se sutra stvarno nećemo probuditi? Ako je ovo danas posljednja prilika da nešto napravimo, napišemo, pročitamo ili otpjevamo? Da učinimo nešto što će doista promjeniti neke stvari? Da napišemo nešto što će odjeknuti? Što neće postati samo još jedno slovo na papiru. Da pročitamo koju knjigu? Možda se baš tamo krije ono za čime tragamo. A pjesma? Pa kome je ona donijela nešto loše. Možda i nemamo glas za pjevanje, možda smo potpuni antitalenti za to, ali koga briga? Život je samo jedan (možda i nije, no to ne možemo znati, barem ne još).  Imaš priliku učiniti nešto posebno? Nešto što do sada nisi imao priliku ili si se jednostavno bojao učiniti? Zašto to napokon ne učiniš? Što čekaš? Još uvijek ti nije jasno da jedino sada, ovaj trenutak, je ono što imaš? Ono od jučer možda si izgubio, a ono od danas možda već sutra nećeš imati. Ali sada, u ovom trenutku, imaš. I to je jedino bitno. I to se jedino računa. Netko ti slomio srce? Previše si vjerovala? Netko ti je nešto obećao, ali ipak nije ispunio? Netko te povrijedio? Oprosti im. Nemoj zaboraviti, ali oprosti im. Ti si nešto učinio ili rekao, a bilo je pogrešno? Popravi to. A ako i ne možeš, molim te, nemoj ponavljati iste pogreške. Ljudi često ne shvaćaju da vrijeme brzo prolazi, mada nam se ponekad čini da prolazi presporo. Ali nije tako. I ako se ne pokreneš sada, ovog trenutka, tvoje vrijeme može proći, a da ti to i ne shvatiš. I što onda? Hoće li onda biti pravo vrijeme da kažeš osobi koju voliš što osjećaš? Hoće li onda biti pravo vrijeme da oprostiš ili da zatražiš oprost? Zašto čekati? Zašto se nadati da će doći bolji trenutak? Jer bolji trenutak ne postoji. Nešto želiš? Onda to uzmi. Bori se za to. Ako bude tvoje, oduvijek ti je pripadalo, ali zapamti: Ako ne bude, nikad i nije bilo tvoje. Nemoj  tada biti razočaran. Sjeti se. Pokušao si. A ponekad pokušaj vrijedi više od samog dobitka. Ništa u životu nije slučajno. Ali ni sigurno. I neka glupa pogreška ili propust, može nas koštati mnogo. Mnogo više nego što i možemo zamisliti. Ali znate, život uvijek ide dalje. Izgubili ste nešto? Nekoga? I mislite da više ne možete dalje? Itekako možete. S razlogom ste baš vi odabrani za ovaj put. S razlogom ste izgubili nešto ili nekoga. Možda sad ne možete shvatiti taj razlog. Ali jednog dana, pogledat ćete u nebo i shvatiti da sve što se dogodilo, dogodilo se kako bi vi u tom određenom trenutku bili na tom određenom mjestu s tom određenom osobom. Ili pak sami. Ali čak i sami, gajit ćete neizmjernu ljubav i istinsko prijateljstvo prema samome sebi. A u životu, puno je važnije postići to, jer svi drugi vas mogu napustiti. Ali vi sebe nećete nikada, barem ne biste trebali. I zato glavu gore, obrišite suze, sklonite tu tugu iz vaših očiju, izliječite svoja srca. Ono što je do jučer bilo važno ako više ne postoji, ostavite u prošlosti. Tko vas voli, bit će tu uvijek. A tko ne, okrenut će vam leđa prvom prilikom. Nema veze. Vi ste i onako dovoljni sami sebi. Vi ste sebi podrška, sreća, ljubav, prijatelj, sve. I to nije sebično. To nije umišljenost i samodopadnost. To je život. Kojeg svi žive, ali rijetki shvaćaju.

Have you ever seen the hell in someone's eyes and loved it anyway?

Njene oči više ne sjaje kao nekada, a na njenom licu više nema onog iskrenog osmijeha. Sad je to samo grimasa načinjena usnama kako nitko ne bi mogao primjetiti pravo stanje njezine duše. Ali, meni je nekako bilo nemoguće, a da ne primjetim tu bol. Uvijek se trudila sakriti ono što doista osjeća. Sjećam se da je govorila kako ''Bol uvijek treba skrivati duboko u sebi, makar nas ubijala.'' Moram priznati da prije i nisam razumio značenje te rečenice. Činila se nekako previše dubokom, kao da i nisam mogao, smio znati. Samo je ona, čini mi se, shvaćala to. Uvijek sam je zadivljeno promatrao kako govori o stvarima koje voli. Radila je to na stvarno poseban način. Iako, svako je mogao vidjeti sreću na njenom licu kad je govorila o njemu. Mnogi bi rekli da ga je voljela. No ne i ona. Nikada nije to htjela priznati. Poznavajući je, mislim da bi ta mala prije dala život nego još jednom priznala da se za nekoga vezala. Bila je protiv toga. Vezivanje za nju nije vodilo nigdje, osim prema slomljenom srcu. Nikad nisam razumio što znači imati slomljeno srce. I nikada mi nije bilo jasno koliko boli može osjetiti srce, da bi konačno i bilo slomljeno. Sve dok nisam vidio nju poslije njega. Tada mi je konačno postalo jasno zašto ljudi bježe od ljubavi. Jer zapravo oni ne bježe od ljubavi, već od slomljenog srca koje dolazi kao posljedica vjerovanja u nešto što nikada i nije postojalo. Vjerovanja nekome tko nikada i nije želio ostati. I mislim da je to i bio njezin najveći problem. Vjerovala je svima, a od njih dobila samo izdaju. Vjerovala je u sve, a ništa se nije ostvarilo. Da, nakon njega, neslomljiva bila je slomljena. A ja sam mogao samo stajati pored nje i gledati je kako čak i slomljena ima osmijeh na licu. Iako, oči su je izdale. Htio sam je zagrliti, poljubiti u obraz kako je ona mene znala, htio sam je utješiti, ali ipak nisam. Samo sam je pogledao i upitao: ''Jesi li dobro malena?'' A ona se samo još jednom onako nježno nasmijala i dodala: ''Uvijek sam i bila.'' I tad sam znao. Ispred mene nije stajala slomljena osoba, nije stajala povrijeđena osoba. Ispred mene je stajala osoba kojoj je svejedno. Kojoj više nije stalo. Kojoj više nije bitno. I to je bila noć u kojoj je ona slomila mene, prijatelju. I mislim da tu noć neću nikada zaboraviti, a kako bih i mogao? Ta mala princeza zatvorila je srce, a ja sam, ostao zatečen koliko je snage imala u sebi. Šteta, voljela bi ona opet, samo da postoji osoba vrijedna toga.

Učini ono što možeš, s onim što imaš, ondje gdje jesi.

Kako odrastamo sve više postajemo svjesni da na većinu stvari u životu ne možemo utjecati, ili možemo, ali je naš utjecaj toliko malen, da je u stvari nebitan i mi svojim postupcima ne možemo učiniti ništa da promjenimo ono što se događa. Bezbroj puta se susrećemo sa situacijama koje su slične, pa čak i iste onima kroz koje smo već prošli i gotovo uvijek nastojimo odabrati drugi put u nadi da će konačno rješenje ispasti drukčije. U većini slučajeva ipak, svi putevi vode prema istome, vode prema odredištu koje nam je, bez obzira koji put odabrali, bilo namijenjeno od samog početka. I to je ono na što nemamo utjecaj, a to toliko odbijamo prihvatiti. Postoje stvari koje se dogode samo jednom u životu, osobe isto tako. Postoje trenuci koji se više nikad neće ponoviti, jer čak i ako se ponove, oni neće biti isti. Neće biti ni slični, jer kako bi i mogli biti? Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju i sve se to najčešće događa pred našim očima kojima mi odbijamo gledati realno na svijet, i biramo onaj pogled koji nas čini sretnima. No, samo zato što nas naš način razmišljanja čini sretnima, ne znači da su stvari doista takve. Čovjek je stvoren da voli i da bude voljen. I tu se postavlja uvijek prisutno pitanje, što je važnije? Mislim da je to nemoguće odrediti. Ako voliš nekoga, tko tebe ne voli, nećeš biti sretan, a ako ne voliš onoga tko tebe voli, isto tako nećeš biti sretan. Ipak, mislimo da smo ti, ja, on, svjesni da bi čovjek ako želi biti sretan, trebao/morao pronaći osobu koju voli, a da pritom i ona voli njega (a svi znamo kolika je mogućnost za tako nešto, pogotovo u našim godinama kad se cijeli život svodi na izgled, materijalizam, socijalni status i slično). Ljudi su previše zauzeti razmišljanjem o onome što nemaju i o onome što mogu imati, a nemaju. Ili onome što bi mogli imati, a vjerojatno neće. Kako god, svi se fokusiraju na budućnost koja zapravo i nije sigurna. Prošlost je završila i ona je tu samo da nam pruža lekcije, a budućnost? Nikad ne znamo što nam donosi. Ne možemo reći da znamo što će biti slijedeći tjedan, jer ne znamo ni što nam donosi sutra. Da, na temelju toga, mogu zaključiti da je budućnost tajanstveno klupko petlji o kojoj možemo samo razmišljati i kojoj se možemo nadati, jer ne znamo što ćemo u njoj pronaći. Jedino sigurno što čovjek ima, jest sadašnjost. Danas, sad, ovaj trenutak, ovu minutu, sekundu, to je jedino na što možemo utjecati, jedino čiju vrijednost možemo spoznati, jedino čiji značaj možemo osjetiti. Jedino sada, u ovom trenutku, biramo što ćemo, kojim putem ćemo i zašto tim putem. Ne možemo znati kamo će nas taj put odvesti, to smo već razjasnili, ali možemo izabrati onaj put koji će nas u ovom trenutku učiniti sretnima. A na kraju je jedino to i bitno, jedino se to i računa. I zato bi čovjek trebao duboko udahnuti i zahvaliti se na svemu što ima, jer ono što ima sad, je ono što se računa, ostalo je sve ''moglo je biti'' i ''može biti'', ali nije bilo, i ne mora. :)