Kako odrastamo sve više postajemo svjesni da na većinu stvari u životu ne možemo utjecati, ili možemo, ali je naš utjecaj toliko malen, da je u stvari nebitan i mi svojim postupcima ne možemo učiniti ništa da promjenimo ono što se događa. Bezbroj puta se susrećemo sa situacijama koje su slične, pa čak i iste onima kroz koje smo već prošli i gotovo uvijek nastojimo odabrati drugi put u nadi da će konačno rješenje ispasti drukčije. U većini slučajeva ipak, svi putevi vode prema istome, vode prema odredištu koje nam je, bez obzira koji put odabrali, bilo namijenjeno od samog početka. I to je ono na što nemamo utjecaj, a to toliko odbijamo prihvatiti. Postoje stvari koje se dogode samo jednom u životu, osobe isto tako. Postoje trenuci koji se više nikad neće ponoviti, jer čak i ako se ponove, oni neće biti isti. Neće biti ni slični, jer kako bi i mogli biti? Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju i sve se to najčešće događa pred našim očima kojima mi odbijamo gledati realno na svijet, i biramo onaj pogled koji nas čini sretnima. No, samo zato što nas naš način razmišljanja čini sretnima, ne znači da su stvari doista takve. Čovjek je stvoren da voli i da bude voljen. I tu se postavlja uvijek prisutno pitanje, što je važnije? Mislim da je to nemoguće odrediti. Ako voliš nekoga, tko tebe ne voli, nećeš biti sretan, a ako ne voliš onoga tko tebe voli, isto tako nećeš biti sretan. Ipak, mislimo da smo ti, ja, on, svjesni da bi čovjek ako želi biti sretan, trebao/morao pronaći osobu koju voli, a da pritom i ona voli njega (a svi znamo kolika je mogućnost za tako nešto, pogotovo u našim godinama kad se cijeli život svodi na izgled, materijalizam, socijalni status i slično). Ljudi su previše zauzeti razmišljanjem o onome što nemaju i o onome što mogu imati, a nemaju. Ili onome što bi mogli imati, a vjerojatno neće. Kako god, svi se fokusiraju na budućnost koja zapravo i nije sigurna. Prošlost je završila i ona je tu samo da nam pruža lekcije, a budućnost? Nikad ne znamo što nam donosi. Ne možemo reći da znamo što će biti slijedeći tjedan, jer ne znamo ni što nam donosi sutra. Da, na temelju toga, mogu zaključiti da je budućnost tajanstveno klupko petlji o kojoj možemo samo razmišljati i kojoj se možemo nadati, jer ne znamo što ćemo u njoj pronaći. Jedino sigurno što čovjek ima, jest sadašnjost. Danas, sad, ovaj trenutak, ovu minutu, sekundu, to je jedino na što možemo utjecati, jedino čiju vrijednost možemo spoznati, jedino čiji značaj možemo osjetiti. Jedino sada, u ovom trenutku, biramo što ćemo, kojim putem ćemo i zašto tim putem. Ne možemo znati kamo će nas taj put odvesti, to smo već razjasnili, ali možemo izabrati onaj put koji će nas u ovom trenutku učiniti sretnima. A na kraju je jedino to i bitno, jedino se to i računa. I zato bi čovjek trebao duboko udahnuti i zahvaliti se na svemu što ima, jer ono što ima sad, je ono što se računa, ostalo je sve ''moglo je biti'' i ''može biti'', ali nije bilo, i ne mora. :)
