Enjoy life today. Yesterday is gone. Tomorrow may never come.

Sve se na kraju svodi na čekanje. Čekanje petka. Ljeta. Rođendana. Božića. Nove godine. Osobe. Uvijek nešto čekamo. Uvijek se nečemu nadamo. Uvijek govorimo kako nikada ne znamo hoćemo li se sutra probuditi. A ipak se odlučujemo na čekanje. No što ako se sutra stvarno nećemo probuditi? Ako je ovo danas posljednja prilika da nešto napravimo, napišemo, pročitamo ili otpjevamo? Da učinimo nešto što će doista promjeniti neke stvari? Da napišemo nešto što će odjeknuti? Što neće postati samo još jedno slovo na papiru. Da pročitamo koju knjigu? Možda se baš tamo krije ono za čime tragamo. A pjesma? Pa kome je ona donijela nešto loše. Možda i nemamo glas za pjevanje, možda smo potpuni antitalenti za to, ali koga briga? Život je samo jedan (možda i nije, no to ne možemo znati, barem ne još).  Imaš priliku učiniti nešto posebno? Nešto što do sada nisi imao priliku ili si se jednostavno bojao učiniti? Zašto to napokon ne učiniš? Što čekaš? Još uvijek ti nije jasno da jedino sada, ovaj trenutak, je ono što imaš? Ono od jučer možda si izgubio, a ono od danas možda već sutra nećeš imati. Ali sada, u ovom trenutku, imaš. I to je jedino bitno. I to se jedino računa. Netko ti slomio srce? Previše si vjerovala? Netko ti je nešto obećao, ali ipak nije ispunio? Netko te povrijedio? Oprosti im. Nemoj zaboraviti, ali oprosti im. Ti si nešto učinio ili rekao, a bilo je pogrešno? Popravi to. A ako i ne možeš, molim te, nemoj ponavljati iste pogreške. Ljudi često ne shvaćaju da vrijeme brzo prolazi, mada nam se ponekad čini da prolazi presporo. Ali nije tako. I ako se ne pokreneš sada, ovog trenutka, tvoje vrijeme može proći, a da ti to i ne shvatiš. I što onda? Hoće li onda biti pravo vrijeme da kažeš osobi koju voliš što osjećaš? Hoće li onda biti pravo vrijeme da oprostiš ili da zatražiš oprost? Zašto čekati? Zašto se nadati da će doći bolji trenutak? Jer bolji trenutak ne postoji. Nešto želiš? Onda to uzmi. Bori se za to. Ako bude tvoje, oduvijek ti je pripadalo, ali zapamti: Ako ne bude, nikad i nije bilo tvoje. Nemoj  tada biti razočaran. Sjeti se. Pokušao si. A ponekad pokušaj vrijedi više od samog dobitka. Ništa u životu nije slučajno. Ali ni sigurno. I neka glupa pogreška ili propust, može nas koštati mnogo. Mnogo više nego što i možemo zamisliti. Ali znate, život uvijek ide dalje. Izgubili ste nešto? Nekoga? I mislite da više ne možete dalje? Itekako možete. S razlogom ste baš vi odabrani za ovaj put. S razlogom ste izgubili nešto ili nekoga. Možda sad ne možete shvatiti taj razlog. Ali jednog dana, pogledat ćete u nebo i shvatiti da sve što se dogodilo, dogodilo se kako bi vi u tom određenom trenutku bili na tom određenom mjestu s tom određenom osobom. Ili pak sami. Ali čak i sami, gajit ćete neizmjernu ljubav i istinsko prijateljstvo prema samome sebi. A u životu, puno je važnije postići to, jer svi drugi vas mogu napustiti. Ali vi sebe nećete nikada, barem ne biste trebali. I zato glavu gore, obrišite suze, sklonite tu tugu iz vaših očiju, izliječite svoja srca. Ono što je do jučer bilo važno ako više ne postoji, ostavite u prošlosti. Tko vas voli, bit će tu uvijek. A tko ne, okrenut će vam leđa prvom prilikom. Nema veze. Vi ste i onako dovoljni sami sebi. Vi ste sebi podrška, sreća, ljubav, prijatelj, sve. I to nije sebično. To nije umišljenost i samodopadnost. To je život. Kojeg svi žive, ali rijetki shvaćaju.

Have you ever seen the hell in someone's eyes and loved it anyway?

Njene oči više ne sjaje kao nekada, a na njenom licu više nema onog iskrenog osmijeha. Sad je to samo grimasa načinjena usnama kako nitko ne bi mogao primjetiti pravo stanje njezine duše. Ali, meni je nekako bilo nemoguće, a da ne primjetim tu bol. Uvijek se trudila sakriti ono što doista osjeća. Sjećam se da je govorila kako ''Bol uvijek treba skrivati duboko u sebi, makar nas ubijala.'' Moram priznati da prije i nisam razumio značenje te rečenice. Činila se nekako previše dubokom, kao da i nisam mogao, smio znati. Samo je ona, čini mi se, shvaćala to. Uvijek sam je zadivljeno promatrao kako govori o stvarima koje voli. Radila je to na stvarno poseban način. Iako, svako je mogao vidjeti sreću na njenom licu kad je govorila o njemu. Mnogi bi rekli da ga je voljela. No ne i ona. Nikada nije to htjela priznati. Poznavajući je, mislim da bi ta mala prije dala život nego još jednom priznala da se za nekoga vezala. Bila je protiv toga. Vezivanje za nju nije vodilo nigdje, osim prema slomljenom srcu. Nikad nisam razumio što znači imati slomljeno srce. I nikada mi nije bilo jasno koliko boli može osjetiti srce, da bi konačno i bilo slomljeno. Sve dok nisam vidio nju poslije njega. Tada mi je konačno postalo jasno zašto ljudi bježe od ljubavi. Jer zapravo oni ne bježe od ljubavi, već od slomljenog srca koje dolazi kao posljedica vjerovanja u nešto što nikada i nije postojalo. Vjerovanja nekome tko nikada i nije želio ostati. I mislim da je to i bio njezin najveći problem. Vjerovala je svima, a od njih dobila samo izdaju. Vjerovala je u sve, a ništa se nije ostvarilo. Da, nakon njega, neslomljiva bila je slomljena. A ja sam mogao samo stajati pored nje i gledati je kako čak i slomljena ima osmijeh na licu. Iako, oči su je izdale. Htio sam je zagrliti, poljubiti u obraz kako je ona mene znala, htio sam je utješiti, ali ipak nisam. Samo sam je pogledao i upitao: ''Jesi li dobro malena?'' A ona se samo još jednom onako nježno nasmijala i dodala: ''Uvijek sam i bila.'' I tad sam znao. Ispred mene nije stajala slomljena osoba, nije stajala povrijeđena osoba. Ispred mene je stajala osoba kojoj je svejedno. Kojoj više nije stalo. Kojoj više nije bitno. I to je bila noć u kojoj je ona slomila mene, prijatelju. I mislim da tu noć neću nikada zaboraviti, a kako bih i mogao? Ta mala princeza zatvorila je srce, a ja sam, ostao zatečen koliko je snage imala u sebi. Šteta, voljela bi ona opet, samo da postoji osoba vrijedna toga.