Njene oči više ne sjaje kao nekada, a na njenom licu
više nema onog iskrenog osmijeha. Sad je to samo grimasa načinjena
usnama kako nitko ne bi mogao primjetiti pravo stanje njezine duše. Ali,
meni je nekako bilo nemoguće, a da ne primjetim tu bol. Uvijek se
trudila sakriti ono što doista osjeća. Sjećam se da je govorila kako
''Bol uvijek treba skrivati duboko u sebi, makar nas ubijala.'' Moram
priznati da prije i nisam razumio značenje te rečenice. Činila se nekako
previše dubokom, kao da i nisam mogao, smio znati. Samo je ona, čini mi
se, shvaćala to. Uvijek sam je zadivljeno promatrao kako govori o
stvarima koje voli. Radila je to na stvarno poseban način. Iako, svako
je mogao vidjeti sreću na njenom licu kad je govorila o njemu. Mnogi bi
rekli da ga je voljela. No ne i ona. Nikada nije to htjela priznati.
Poznavajući je, mislim da bi ta mala prije dala život nego još jednom
priznala da se za nekoga vezala. Bila je protiv toga. Vezivanje za nju
nije vodilo nigdje, osim prema slomljenom srcu. Nikad nisam razumio što
znači imati slomljeno srce. I nikada mi nije bilo jasno koliko boli može
osjetiti srce, da bi konačno i bilo slomljeno. Sve dok nisam vidio nju
poslije njega. Tada mi je konačno postalo jasno zašto ljudi bježe od
ljubavi. Jer zapravo oni ne bježe od ljubavi, već od slomljenog srca
koje dolazi kao posljedica vjerovanja u nešto što nikada i nije
postojalo. Vjerovanja nekome tko nikada i nije želio ostati. I mislim da
je to i bio njezin najveći problem. Vjerovala je svima, a od njih
dobila samo izdaju. Vjerovala je u sve, a ništa se nije ostvarilo. Da,
nakon njega, neslomljiva bila je slomljena. A ja sam mogao samo stajati
pored nje i gledati je kako čak i slomljena ima osmijeh na licu. Iako,
oči su je izdale. Htio sam je zagrliti, poljubiti u obraz kako je ona
mene znala, htio sam je utješiti, ali ipak nisam. Samo sam je pogledao i
upitao: ''Jesi li dobro malena?'' A ona se samo još jednom onako nježno
nasmijala i dodala: ''Uvijek sam i bila.'' I tad sam znao. Ispred mene
nije stajala slomljena osoba, nije stajala povrijeđena osoba. Ispred
mene je stajala osoba kojoj je svejedno. Kojoj više nije stalo. Kojoj
više nije bitno. I to je bila noć u kojoj je ona slomila mene,
prijatelju. I mislim da tu noć neću nikada zaboraviti, a kako bih i
mogao? Ta mala princeza zatvorila je srce, a ja sam, ostao zatečen
koliko je snage imala u sebi. Šteta, voljela bi ona opet, samo da
postoji osoba vrijedna toga.
