Prijašnji post dao je okvir borbe u kojoj se nalazim (čitaj: u kojoj se nalazimo). Točnije, mislim da ta borba počinje još u djetinjstvu kada smo primorani naučiti kako se nositi sa svim nedaćama koje su često posljedica loših međuljudskih odnosa. Ono što čini razliku između nas kao odraslih osoba i nas kao djece jest činjenica da kao djeca većinom nismo svjesni što je dobro, a što nije i ponekad nam se čini da smo krivi za stvari za koje jednostavno nismo. I tada počinje ta borba. Tada počinjemo lutati u tom ponoru osjećaja nedovoljnosti. Kada kažem nedovoljnost mislim na činjenicu da upravo kao djeca umjesto da izgradimo osjećaj da jesmo dovoljno dobri, dogodi se to da se u nama posve izgradi osjećaj da mi nismo dovoljno dobri, da mi nikada nećemo biti dovoljno dobri. Gledala sam prije nekoliko dana video gdje mala djevojčica govori majci kako je ružna i odvratna. Zar nije užasavajuće da se djeca koja tek trebaju upoznati život tako osjećaju? Kakvi će ljudi postati oni koji kao djeca misle da nisu dovoljno dobri i dovoljno lijepi za svoju okolinu?
Potaknuta raznim pričama kojima sam svjedočila tvrdim da se previše (mladih) ljudi, ponajviše (mladih) žena nalazi u odnosima koji nisu ni na koji način dobri za njih, točnije u odnosima koji su sve samo nisu dobri za njih. Ljudi ostaju u nekvalitetnim/lošim vezama, lošim odnosima zato jer misle da ne postoji bolje, ali i zato jer misle da oni neće naći bolje, jer misle da oni ne zaslužuju bolje. Takve mi priče slamaju srce, ali i otvaraju posve novu priču, a to je ona priča u kojoj bi svaka žena, svaka osoba kojega god spola bila morala naučiti koliko je ona važna, ali i koliko je snažna. 😉
Ponekad baš zbog osjećaja (prijateljskih ili ljubavnih) koje gajimo prema nekim ljudima, nismo svjesni štete koje nam taj odnos uzrokuje. Nismo svjesni koliko tonemo u nadi da ćemo opstati. Nismo svjesni koliko smo sebe izgubili u odnosu koji i onako nije (više) dobar za nas. Ljudi trpe svašta jer se boje. Boje se biti sami. Boje se onoga što biti sam zapravo znači i što takav način života sa sobom nosi. Ali biti sam, ne mora podrazumijevati usamljenost. Biti sam, ne mora značiti biti nesretan. Ponekad je biti sam najbolje što možemo odabrati. Za sebe, ali i za druge. Kada (na)učimo uživati sami sa sobom, kada (na)učimo voljeti sebe same, onakve kakvima jesmo, kada (na)učimo voljeti svoju sreću, ali i svoju tugu, tada postajemo spremni za osobu koja će svojim kvalitetama naš život upotpuniti, ali i za sva prijateljstva koja će biti iskrena i prava. Postajemo zapravo spremni(ji) za sve odnose koji nam ni na koji način neće štetiti ili nas uništiti. Ali tu bih voljela spomenuti kako često čujem da moraš voljeti sebe da bi te volio netko drugi. Ne mogu izraziti jačinu neslaganja s tom rečenicom. TO JE LAŽ I TO JE GLUPOST. Voljeti sebe moraš, ali zbog sebe. Ne zbog drugih. Neće te svi ljudi voljeti jer se ti voliš, eventualno će te više poštovati jer si izgrađen i jer znaš tko si, što si i što zaslužuješ. Prava istina je da će te onaj tko te istinski voli voljeti bez obzira na sve što ti misliš sam o sebi. Voljet će te na tvom putu izgradnje i voljenja sebe jer će uz tebe i on dalje nastaviti rasti. Jer ta osoba, prava osoba neće biti tu samo za ono lijepo. Neće biti tu samo kada i ako si sam sebi vrh, nego će biti tu da ti pokaže da ti JESI dovoljno dobar/ra, ako to ne vidiš sam/a, da ti pokaže da ti JESI dovoljno vrijedan/na iako se tako ne osjećaš. Prava osoba kada jednom dođe više ne odlazi. Jer srce koje voli ne odlazi. Jer ne može otići. Sve ostale igre, odlasci i vraćanja i ponovni odlasci samo su otrov za duše koje žele biti voljene i osjećati se sigurno i vrijedno. Nemojte dopuštati drugima da od vaših duša rade groblje. Čuvajte svoje duše i čekajte ono što zaslužujete bez obzira na sve. Znam da je sebe najteže (za)voljeti, ali jednom kad počnete raditi na tome i kada u tome i uspijete vidjet ćete realnije koliko je bilo, a koliko možda i jest pogrešnih odnosa, a samim time i ljudi u vašim životima. Upoznavanje nas samih, kao i voljenje nas samih dugotrajan je proces, vječan proces zapravo jer zahtjeva konstantno djelovanje, puno odricanja i veliku upornost, ali samo tako možemo postići unutarnji mir koji je svakome potreban za što kvalitetniji život.
I za kraj, želim svima koji su ovo pročitali da se dogodi nešto lijepo, da vam se ispuni neka želja, bila mala ili velika, ali da vidite da su stvari moguće, čak i ako ne vjerujete u njih. 💝
