Tebi: Sve što već jesi je predivno, a ono što tek možeš postati je božanstveno.

Prijašnji post dao je okvir borbe u kojoj se nalazim (čitaj: u kojoj se nalazimo). Točnije, mislim da ta borba počinje još u djetinjstvu kada smo primorani naučiti kako se nositi sa svim nedaćama koje su često posljedica loših međuljudskih odnosa. Ono što čini razliku između nas kao odraslih osoba i nas kao djece jest činjenica da kao djeca većinom nismo svjesni što je dobro, a što nije i ponekad nam se čini da smo krivi za stvari za koje jednostavno nismo. I tada počinje ta borba. Tada počinjemo lutati u tom ponoru osjećaja nedovoljnosti. Kada kažem nedovoljnost mislim na činjenicu da upravo kao djeca umjesto da izgradimo osjećaj da jesmo dovoljno dobri, dogodi se to da se u nama posve izgradi osjećaj da mi nismo dovoljno dobri, da mi nikada nećemo biti dovoljno dobri. Gledala sam prije nekoliko dana video gdje mala djevojčica govori majci kako je ružna i odvratna. Zar nije užasavajuće da se djeca koja tek trebaju upoznati život tako osjećaju? Kakvi će ljudi postati oni koji kao djeca misle da nisu dovoljno dobri i dovoljno lijepi za svoju okolinu? 

Potaknuta raznim pričama kojima sam svjedočila tvrdim da se previše (mladih) ljudi, ponajviše (mladih) žena nalazi u odnosima koji nisu ni na koji način dobri za njih, točnije u odnosima koji su sve samo nisu dobri za njih. Ljudi ostaju u nekvalitetnim/lošim vezama, lošim odnosima zato jer misle da ne postoji bolje, ali i zato jer misle da oni neće naći bolje, jer misle da oni ne zaslužuju bolje. Takve mi priče slamaju srce, ali i otvaraju posve novu priču, a to je ona priča u kojoj bi svaka žena, svaka osoba kojega god spola bila morala naučiti koliko je ona važna, ali i koliko je snažna. 😉 

Ponekad baš zbog osjećaja (prijateljskih ili ljubavnih) koje gajimo prema nekim ljudima, nismo svjesni štete koje nam taj odnos uzrokuje. Nismo svjesni koliko tonemo u nadi da ćemo opstati. Nismo svjesni koliko smo sebe izgubili u odnosu koji i onako nije (više) dobar za nas. Ljudi trpe svašta jer se boje. Boje se biti sami. Boje se onoga što biti sam zapravo znači i što takav način života sa sobom nosi. Ali biti sam, ne mora podrazumijevati usamljenost. Biti sam, ne mora značiti biti nesretan. Ponekad je biti sam najbolje što možemo odabrati. Za sebe, ali i za druge. Kada (na)učimo uživati sami sa sobom, kada (na)učimo voljeti sebe same, onakve kakvima jesmo, kada (na)učimo voljeti svoju sreću, ali i svoju tugu, tada postajemo spremni za osobu koja će svojim kvalitetama naš život upotpuniti, ali i za sva prijateljstva koja će biti iskrena i prava. Postajemo zapravo spremni(ji) za sve odnose koji nam ni na koji način neće štetiti ili nas uništiti. Ali tu bih voljela spomenuti kako često čujem da moraš voljeti sebe da bi te volio netko drugi. Ne mogu izraziti jačinu neslaganja s tom rečenicom. TO JE LAŽ I TO JE GLUPOST. Voljeti sebe moraš, ali zbog sebe. Ne zbog drugih. Neće te svi ljudi voljeti jer se ti voliš, eventualno će te više poštovati jer si izgrađen i jer znaš tko si, što si i što zaslužuješ. Prava istina je da će te onaj tko te  istinski voli voljeti bez obzira na sve što ti misliš sam o sebi. Voljet će te na tvom putu izgradnje i voljenja sebe jer će uz tebe i on dalje nastaviti rasti. Jer ta osoba, prava osoba neće biti tu samo za ono lijepo. Neće biti tu samo kada i ako si sam sebi vrh, nego će biti tu da ti pokaže da ti JESI dovoljno dobar/ra, ako to ne vidiš sam/a, da ti pokaže da ti JESI dovoljno vrijedan/na iako se tako ne osjećaš. Prava osoba kada jednom dođe više ne odlazi. Jer srce koje voli ne odlazi. Jer ne može otići. Sve ostale igre, odlasci i vraćanja i ponovni odlasci samo su otrov za duše koje žele biti voljene i osjećati se sigurno i vrijedno. Nemojte dopuštati drugima da od vaših duša rade groblje. Čuvajte svoje duše  i čekajte ono što zaslužujete bez obzira na sve. Znam da je sebe najteže (za)voljeti, ali jednom kad počnete raditi na tome i kada u tome i uspijete vidjet ćete realnije koliko je bilo, a koliko možda i jest pogrešnih odnosa, a samim time i ljudi u vašim životima. Upoznavanje nas samih, kao i voljenje nas samih dugotrajan je proces, vječan proces zapravo jer zahtjeva konstantno djelovanje, puno odricanja i veliku upornost, ali samo tako možemo postići unutarnji mir koji je svakome potreban za što kvalitetniji život. 

I za kraj, želim svima koji su ovo pročitali da se dogodi nešto lijepo, da vam se ispuni neka želja, bila mala ili velika, ali da vidite da su stvari moguće, čak i ako ne vjerujete u njih. 💝

SVIMA: Volite sebe i ne pristajte na manje nego što zaslužujete.

Kada vam ljudi govore da trebate sebe voljeti više, često jednostavno to ne ulazi u uho, tj. uđe u uho, ali kao da kroz drugo izađe. U većini slučajeva mislimo da volimo sebe dovoljno i da nema ništa što bi se tu još dalo napraviti, tj. popraviti. Ali to je greška, velika greška, jer kad se nađete u nekim situacijama jednostavno postanete svjesni da zapravo ne volite sebe. Ili se volite. Ali svakako nedovoljno. Mislim da je to jedan od tužnijih trenutaka. Kada shvatite da ste pristajali na manje nego što zapravo zaslužujete. Kada shvatite da vrijedite više nego što ste zapravo mislili da vrijedite. Želim vam svima poručiti da onog trenutka kada postanete svjesni tko ste, što ste i koliko vrijedite cijela igra se okreće. Jer u tom trenutku vi niste više igračka. U tom trenutku vi postajete igrač. A kad ste postali igrač, onda vam preostaje još samo da pobijedite. A pobjeda je tada najslađa stvar. Mogu ja sada napisati svašta na ovu temu, a mogu ne napisati ništa. Ali ono što želim reći svima, ono što je zapravo poanta ovog današnjeg posta je da NIKADA ali NIKADA nemojte pristajati na manje nego što zaslužujete zato jer mislite da ne možete imati bolje, da ne može biti bolje. JER MOŽE. Jer će u većini slučajeva BITI BOLJE. I nemojte nikada dopustiti nikome da radi od vas budalu. Nemojte dopustiti izgubljenim ljudima da vas kradu od vas samih. Nemojte dopustiti da vam netko naređuje i da budete nečiji mali, pitomi psić koji se zapravo boji pobjeći. Čega se bojite? Da će te biti sami? u 99% slučajeva nećete biti sami. A ako se to ipak dogodi, ma čak i onda niste sami. Jer imate sebe. A imati sebe je puno važnije od ''imanja'' stotinu drugih pored sebe. Naposljetku, imate i mene, tko god da ovo pročita, na koji god ovo način da shvati. Možda znate moje ime, možda prezime, možda ipak nešto više od tih praznih informacija, ali ako želite s nekim razgovarati, javite se. Nemate ništa za izgubiti, osim možda dobiti. Ali kažem vam, NEMOJTE ostajati u odnosima koji su za vas toksični. NEMOJTE tolerirati stvari samo zato jer ste previše dobre osobe. NEMOJTE se pokoravati onima koji su se negdje usput izgubili u životu i koji žele da i vi budete izgubljeni kao i oni. Nemojte dopuštati drugima da vas krive za stvari za koje vi NISTE krivi i nemojte nikada, ali doslovno nikada dopustiti da netko vas uvjeri da NISTE DOVOLJNO DOBRI. Jer jeste. A ako to oni ne vide, to je njihov problem, ne vaš. Morate voljeti sebe, morate naučiti voljeti sebe toliko (pri tom ne mislim na umišljenost) da kad vam netko želi dati manje od onog što se zaslužili da nikad ne pristanete na to. U životu previše toga moramo prihvatiti jer nemamo na neke stvari utjecaj, ali moramo se, ja, ti, VI, tko god, pobrinuti da ono na što MOŽEMO UTJECATI bude najbolje. Jer ništa manje niste zaslužili. Jer ništa manje nismo zaslužili. Držite otvorena vrata svog života. Pustite ljude u svoj život, zadržite ih ako su oni dobri za vas. Ako nisu, pošaljite ih natrag. A ako je netko dio vašeg života, a nije dobar za vas, maknite i njega. To vas NE ČINI LOŠIM OSOBAMA. To vas čini osobama koje su shvatile kako stvari funkcioniraju, to vas čini osobama koje su upoznale sebe, koje su upoznale život i koje su spremne živjeti. Ali ne kao osobe koje se boje. Koje su poslušni psi. Već kao osobe koje znaju tko su i ne boje se boriti za stvari koje zaslužuju niti maknuti od toksičnih ljudi i toksičnih stvari. Tako da, samo naprijed i sretno, svašta nas još čeka. 💕

Nobody dies a virgin, life fucks us all

Živimo u svijetu u kojem je problem ako nisi isti kao svi, ako si drugačiji od drugih na bilo koji način. Društvo je izgradilo neke svoje ideje i principe o tome kako bi svijet trebao funkcionirati i na čemu bi se trebao temeljiti i čim se u to ne uklapaš, automatski si isključen iz društva. Ali tko čini to društvo? Pojedinci koji nemaju zapravo nikakvo pravo da bilo što odlučuju ili određuju. Oni su kreirali pravila, norme po kojima bi se svi trebali ponašati, a kad malo bolje razmislimo, nema skoro ničega što bi zaista bilo ispravno u tome svemu. Sve se svodi na igranje s ljudima i njihovim osjećajima, na iskorištavanja, dvoličnost i egoizam. Da, znam da zvučim kao veliki pesimist, ali zar se i vi ne biste složili sa mnom?! Ako ne biste, žao mi je (čitaj: nije mi žao), ali vi spadate onda u tu skupinu ljudi koju sam gore opisala. Činjenica jest da nikad nije kasno za promjenu i da je uvijek pravo vrijeme da se počne ispočetka. Da se nešto promijeni. I da se postane bolji čovjek. Veći čovjek. Danas je nekako najvažnije da ne govoriš ništa što bi te izdvojilo iz mase, da ne govoriš ništa s čime se druge osobe ne bi slagale. Svi bismo trebali postati hodajuće mumije. Bez imalo ljudskosti i emocija u nama. Jer tako možemo uspjeti u današnjem svijetu. Jer JEDINO tako možemo uspjeti u svijetu. Ali to su gluposti. Gluposti su da se trebamo prilagođavati pravilima malih ljudi, da trebamo živjeti bez da se pobunimo protiv mase nesposobne za bilo što, osim za ono loše. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji su uvjereni da mogu raditi što hoće. Na neki način i mogu, ali onda se ti isti ljudi poslije čude zašto ih sad, pobogu, karma epski jebe. Da, baš je to čudno?! Čudno je jedino da nije i prije. Čudno je jedino da ponekad treba čekati predugo da karma dođe na naplatu. Bilo to na pozitivan ili negativan način. Mislim da na kraju, mi, koji toliko čekamo da karma sve svoje naplati, postajemo sve ogorčeniji jer nikako da se napokon počne odvijati sve po zaslugama. Nemojte, molim vas, očekivati brda i doline ako jednostavno ono što činite nije u redu jer ima toliko onih koji ta ista brda i doline jesu zaslužili, a još uvijek njih nisu dočekali. Pomirite se sa svojim postupcima, čak i ako nisu bili sjajni, pomirite se i s tuđim postupcima, preživjeli ste ih. Oprostite drugima, ali nemojte zaboraviti, znali su i znaju dobro što čine. 

''Sometimes people write the things they can't say.''

Često zaboravljamo koliko vrijedimo. Usredotočeni smo na pogrešne stvari i one nas jednostavno sputavaju u ostvarenju naših snova. Nikad ne bismo trebali ni smjeli odustati od onoga što želimo, od onoga što nas čini sretnim. Mnoge stvari nam mogu biti oduzete, mogu nestati u sekundi bez obzira koliko velik dio našeg života su jednom bile. Ali ono što ostaje uvijek, ono što bi barem trebalo ostati uvijek, su naši snovi. Zaboravljamo da život ne vrijedi zbog velikih stvari, već da su upravo one male stvari one koje životu daju neopisivu vrijednost. Nitko ne zna koliko vremena ima, odnosno koliko mu je vremena preostalo. Jedino što znamo jest da bez obzira što će biti sutra, jedino na ovo danas, na ovo sad imamo utjecaj. Netko ti nedostaje, nekoga si povrijedio ili je netko tebe povrijedio? Pošalji mu poruku. Reci mu sve. Ako ti osoba i ne odgovori, nema veze. Možda nije bitan odgovor. Možda je jedino bitno da konačno sve bude izrečeno, objašnjeno. Naravno, postoji i onaj loš način nedostajanja. Kad nam nedostaje netko koga više ne možemo pozvati. Ili vratiti. Ali u redu je dopustiti sebi da nam netko nedostaje. Da nas boli. U redu je plakati. U redu je tugovati. Ali nije u redu dopustiti da to postane preveliki dio našeg života. Da to postane cijeli naš život. Mladi smo. Ne znam koliko imaš godina, ti koji ovo čitaš. Ne znam jesi li u fazi gdje ti se sve raspalo ili napokon posložilo. Ali znam da, koliko god ti se činilo da ti se cijeli svijet srušio, bit će bolje. Sunce uvijek dođe poslije kiše, tako će i osmijeh pobijediti suze. A ako upravo živiš svoj san, budi zahvalan na tome što imaš, cijeni to i najvažnije, voli to. Neovisno o tome koliko godina imamo, svi naposljetku želimo isto - biti sretni. A opet se često izgubimo u ponoru života i pokleknemo pred izazovima koje nam je taj okrutan učitelj pripremio. Ipak, važno je voljeti sebe. Voljeti sebe toliko da znamo kada je pravo vrijeme da dignemo glavu i krenemo dalje. Da počnemo iznova. Da prestanemo živjeti u prošlosti. Prošlost ne može biti zaboravljena, niti izbrisana. Ali je ona tu kako bismo kasnije znali što doista vrijedi, što nikad nije imalo vrijednost i koje greške se ni pod koju cijenu ne smiju ponavljati. Nitko od nas ne živi savršen život, ali se često nađemo usred trenutaka koji su savršeni. A to je ono čemu svi na kraju i težimo. Savršenim trenucima. Boljim vremenima. I ljudima koji će ostati. Uvijek. Zauvijek. Koliko god bilo lako ili teško. I koji će nas voljeti unatoč svim manama i zbog svih vrlina. I zato, udahni duboko. Prihvati stvari onakve kakve jesu upravo sad. Jer ako tražiš bolji trenutak, nećeš ga pronaći, a možda ćeš propustiti nešto predivno, a to svakako, sigurna sam, ne bi htio. Idi za svojim snovima kamo god te odveli, budi njihov vjeran pratilac. Jer znaš što? Ako ih uporno pratiš, oni će ti otvoriti svoja vrata. Bori se za ono što ti je bitno u životu i ne predaj se, jer su upravo najteže bitke, one koje najviše donose.  :)

''A već sutra kad me preboliš, znat ćeš da si bila samo zaljubljena.''

Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Najčešće nam nedostaju oni koji se neće vratiti. Oni, koji se nemaju čemu vratiti. Oni, koji se nemaju kome vratiti. A to boli. Boli prisjećati se. Boli željeti da se vrate. Boli shvatiti da se nikad neće vratiti. Da su sada daleko. Da se nas i ne sjete. Da im mi nismo značili ništa. Da mi nismo bili njihov prvi izbor. Da im nismo bili čak ni opcija. Boli kad shvatiš da sve što se dogodilo, da je sva sreća, svaka riječ, svaki pogled, svaki zagrljaj bio obična laž. Boli kad shvatiš da nisi bio dovoljno dobar. Da oni ne odu. Da oni ostanu. Da te oni zavole. I na kraju shvatiš da si jedini krivac za tu bol ti. Jer si vidio nešto gdje nikada nije bilo ništa. Jer si vidio nešto u nekome tko ne može voljeti. Barem ne tebe. Jer si želio da ostane. Netko tko ne zna ostati. Jer si znao da su neke stvari od samog početka osuđene na propast. Jer si znao da neke ljubavi, ipak nisu ljubavi. Jer si znao da će boljeti. Ali nisi ni slutio koliko. Jer si znao da će ti slomiti srce. Ali si mislio da će biti puno lakše spojiti slomljene komadiće ponovno. Jer si znao da će otići. Samo nisi imao predstavu koliko će te taj odlazak promijeniti. Jer si znao da ne smiješ voljeti takvu osobu, a zavolio si je. I što sad? Ne znaš kad će to proći. Ne znaš hoće li uopće proći. Znaš samo da se dogodilo. Da se završilo. Da se neće ponoviti. Da boli. I želiš da prođe. Jer znaš da nema smisla. I pitaš se zašto ne prolazi. Pitaš se zašto si bio toliko glup. Zašto si morao učiniti takvu pogrešku. Zašto nisi na vrijeme isključio osjećaje i spriječio da se ovo dogodi. Zašto si povjerovao u sve te laži. Zašto si mislio da su ovaj put istina. Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Možda neke ljude i ne prebolimo, samo se naviknemo na to da ih nemamo i čini se kao da je prestalo. Od toga i proizlazi bol koju osjećamo. Jer ne možemo preboljeti. Ni zaboraviti. Već samo u drugima tražiti osmijeh, pogled i ruke koje nam odavno nedostaju, a zapravo nam nikada nisu pripadale.

No girl should ever forget that she doesn't need a man who doesn't need her.

Zaboravi kako se smijao.
Zaboravi njegove oči, duboke, boje koju nikada nisi mogla definirati.
Zaboravi njegov glas. Način na koji je izgovarao tvoje ime.
Zaboravi njegov hod, onako ponosan.
Zaboravi kako ti je srce ubrzano kucalo kad ti je prilazio.
Zaboravi kako je sebe pravio budalom, kako bi tebe nasmijao.
Zaboravi strah, nesigurnost, sreću koju si osjećala pred susret s njim.
Zaboravi koliko si se smijala.
Zaboravi pjesme koje te na njega sjećaju.
Zaboravi kakva si bila s njim.
Zaboravi osjećaj koji ti je pružao, kao da je sve moguće.
Zaboravi što ti je govorio. Što ti je obećavao. Jer sve su to bile samo laži.
Sjeti se da je on izbrisao tvoj osmijeh.
Sjeti se suza koje su padale iz tvojih očiju.
Sjeti se koliko ih je bilo.
Sjeti se koliko si ga trebala danju, a nije bio tu.
Sjeti se koliko ti je nedostajao noću, ali ti nikada nisi nedostajala njemu.
Sjeti se da je rekao da neće otići.
Sjeti se koliko je boljelo gledati ga kako odlazi.
Sjeti se da je sve što je rekao bila laž.
Sjeti se da mu je oduvijek bilo svejedno.
Sjeti se da je on izabrao. Ali ne tebe.
Sjeti se da zaslužuješ više.
Sjeti se koliko vrijediš.
Sjeti se da je otišao.
I da se više nikada neće vratiti.