''A već sutra kad me preboliš, znat ćeš da si bila samo zaljubljena.''

Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Najčešće nam nedostaju oni koji se neće vratiti. Oni, koji se nemaju čemu vratiti. Oni, koji se nemaju kome vratiti. A to boli. Boli prisjećati se. Boli željeti da se vrate. Boli shvatiti da se nikad neće vratiti. Da su sada daleko. Da se nas i ne sjete. Da im mi nismo značili ništa. Da mi nismo bili njihov prvi izbor. Da im nismo bili čak ni opcija. Boli kad shvatiš da sve što se dogodilo, da je sva sreća, svaka riječ, svaki pogled, svaki zagrljaj bio obična laž. Boli kad shvatiš da nisi bio dovoljno dobar. Da oni ne odu. Da oni ostanu. Da te oni zavole. I na kraju shvatiš da si jedini krivac za tu bol ti. Jer si vidio nešto gdje nikada nije bilo ništa. Jer si vidio nešto u nekome tko ne može voljeti. Barem ne tebe. Jer si želio da ostane. Netko tko ne zna ostati. Jer si znao da su neke stvari od samog početka osuđene na propast. Jer si znao da neke ljubavi, ipak nisu ljubavi. Jer si znao da će boljeti. Ali nisi ni slutio koliko. Jer si znao da će ti slomiti srce. Ali si mislio da će biti puno lakše spojiti slomljene komadiće ponovno. Jer si znao da će otići. Samo nisi imao predstavu koliko će te taj odlazak promijeniti. Jer si znao da ne smiješ voljeti takvu osobu, a zavolio si je. I što sad? Ne znaš kad će to proći. Ne znaš hoće li uopće proći. Znaš samo da se dogodilo. Da se završilo. Da se neće ponoviti. Da boli. I želiš da prođe. Jer znaš da nema smisla. I pitaš se zašto ne prolazi. Pitaš se zašto si bio toliko glup. Zašto si morao učiniti takvu pogrešku. Zašto nisi na vrijeme isključio osjećaje i spriječio da se ovo dogodi. Zašto si povjerovao u sve te laži. Zašto si mislio da su ovaj put istina. Možemo se pretvarati da nam je svejedno. Da ne osjećamo ništa. Da nas više ne boli. Da smo zaboravili. Da smo preboljeli. Možemo u to uvjeriti i druge. Čak i tu osobu. Ali ne možemo uvjeriti sebe. Možda neke ljude i ne prebolimo, samo se naviknemo na to da ih nemamo i čini se kao da je prestalo. Od toga i proizlazi bol koju osjećamo. Jer ne možemo preboljeti. Ni zaboraviti. Već samo u drugima tražiti osmijeh, pogled i ruke koje nam odavno nedostaju, a zapravo nam nikada nisu pripadale.