''Sometimes people write the things they can't say.''

Često zaboravljamo koliko vrijedimo. Usredotočeni smo na pogrešne stvari i one nas jednostavno sputavaju u ostvarenju naših snova. Nikad ne bismo trebali ni smjeli odustati od onoga što želimo, od onoga što nas čini sretnim. Mnoge stvari nam mogu biti oduzete, mogu nestati u sekundi bez obzira koliko velik dio našeg života su jednom bile. Ali ono što ostaje uvijek, ono što bi barem trebalo ostati uvijek, su naši snovi. Zaboravljamo da život ne vrijedi zbog velikih stvari, već da su upravo one male stvari one koje životu daju neopisivu vrijednost. Nitko ne zna koliko vremena ima, odnosno koliko mu je vremena preostalo. Jedino što znamo jest da bez obzira što će biti sutra, jedino na ovo danas, na ovo sad imamo utjecaj. Netko ti nedostaje, nekoga si povrijedio ili je netko tebe povrijedio? Pošalji mu poruku. Reci mu sve. Ako ti osoba i ne odgovori, nema veze. Možda nije bitan odgovor. Možda je jedino bitno da konačno sve bude izrečeno, objašnjeno. Naravno, postoji i onaj loš način nedostajanja. Kad nam nedostaje netko koga više ne možemo pozvati. Ili vratiti. Ali u redu je dopustiti sebi da nam netko nedostaje. Da nas boli. U redu je plakati. U redu je tugovati. Ali nije u redu dopustiti da to postane preveliki dio našeg života. Da to postane cijeli naš život. Mladi smo. Ne znam koliko imaš godina, ti koji ovo čitaš. Ne znam jesi li u fazi gdje ti se sve raspalo ili napokon posložilo. Ali znam da, koliko god ti se činilo da ti se cijeli svijet srušio, bit će bolje. Sunce uvijek dođe poslije kiše, tako će i osmijeh pobijediti suze. A ako upravo živiš svoj san, budi zahvalan na tome što imaš, cijeni to i najvažnije, voli to. Neovisno o tome koliko godina imamo, svi naposljetku želimo isto - biti sretni. A opet se često izgubimo u ponoru života i pokleknemo pred izazovima koje nam je taj okrutan učitelj pripremio. Ipak, važno je voljeti sebe. Voljeti sebe toliko da znamo kada je pravo vrijeme da dignemo glavu i krenemo dalje. Da počnemo iznova. Da prestanemo živjeti u prošlosti. Prošlost ne može biti zaboravljena, niti izbrisana. Ali je ona tu kako bismo kasnije znali što doista vrijedi, što nikad nije imalo vrijednost i koje greške se ni pod koju cijenu ne smiju ponavljati. Nitko od nas ne živi savršen život, ali se često nađemo usred trenutaka koji su savršeni. A to je ono čemu svi na kraju i težimo. Savršenim trenucima. Boljim vremenima. I ljudima koji će ostati. Uvijek. Zauvijek. Koliko god bilo lako ili teško. I koji će nas voljeti unatoč svim manama i zbog svih vrlina. I zato, udahni duboko. Prihvati stvari onakve kakve jesu upravo sad. Jer ako tražiš bolji trenutak, nećeš ga pronaći, a možda ćeš propustiti nešto predivno, a to svakako, sigurna sam, ne bi htio. Idi za svojim snovima kamo god te odveli, budi njihov vjeran pratilac. Jer znaš što? Ako ih uporno pratiš, oni će ti otvoriti svoja vrata. Bori se za ono što ti je bitno u životu i ne predaj se, jer su upravo najteže bitke, one koje najviše donose.  :)