Koliko puta čovjek odustane od osobe koju voli,
koliko puta istu zaboravi? Toliko puta sam sama sebi rekla da ne mogu
više i pitala se hoće li ovo ikada prestati, no svaki put kad je
izgledalo da hoće, nešto još gore se desilo. I evo me sad, i dalje
stojim čvrsto na svojim nogama, uzdignute glave i dajem još jednu šansu
ljudima oko sebe koji su dokazali da nisu zaslužili ni onu prvu, ali ne
mogu a da im ne oprostim, nisam ja takva. Svi kažu da su bitna djela, a
ne riječi, ja kažem da ako nekog voliš to mu pokaži, ali ako nekog ne
voliš, to mu reci. Uvijek treba istina izlaziti iz vaših/naših usta,
iako je nekada možda i lakše nasmijati se na laž, nego stati čvrsto iza
istine, makar bi stajali i sami...no, neki ljudi ne shvaćaju ništa sve
dok im pred nosom ne ispari i ljubav i sreća i sve. Živimo u svijetu u
kojem ljudi stalno nešto glume, u svijetu prepunom naivnih, ali dobrih
ljudi i onih koji te iste ljude iskorištavaju. Ne cijenimo stvari koje
imamo, a osobe još manje. Tražimo od drugih tisuće novih šansa, tisuće
oprosta, tisuće dobrih djela, a što zauzvrat radimo? Radimo istu
pogrešku svaki put iznova i iznova, umjesto da naučimo nakon prve, mi
čekamo sto prvu grešku...tek tada počinjemo shvaćati, tek kada izgubimo
osobu koja nam je sve opraštala, koja je do prije mjesec dana bila
spremna učiniti sve za nas, tek kad je njoj svejedno, nama je stalo. Ne
možeš uništavati nečiju sreću iznova i iznova i ne možeš se igrati s
tuđim osjećajima jer osjećaji nisu igračke, jer ljudi nisu igračke. Sve
možemo oprostiti, ali koliko toga može biti zaboravljeno? Ništa. Svaka
riječ, i ona lijepa i ona ružna, ostaje zauvijek u našim mislima, u
našim srcima, da nas slomi, da nas ojača, da nas učini sretnima.
Pokušavamo shvatiti ulogu našeg postojanja, a ne možemo jer se svaki dan
događaju nepredvidive stvari, možda se sutra više nećemo probuditi,
možda više nikad nećemo ugledati danje svjetlo, možda ćemo baš mi biti
ono cvijeće koje će uvenuti, na kraju će jedino biti važno kakvi smo
bili, kakav život smo živjeli. I nije bitno koliko ljudi ode iz naših
života, već su bitni oni koji ostanu. Samo i jedino oni se računaju.
Cijeni se samo onaj koji te uvijek dočeka raširenih ruku i otvorena
srca, onaj koji ne odustaje od tebe čak ni onda kad ti odustaneš od
samog sebe. Imaš takvu osobu? Čestitam, a sad otvori oči i pogledaj što
radiš i počni cijeniti sebe dovoljno da možeš i druge. Nitko od nas
nije savršen, najbolji ni najljepši, ali cilj življenja, cilj svih suza,
probdjevenih noći nije to ni postati, već pronaći osobu koja će biti
uz nas, koja nas neće htjeti mijenjati, a ipak će nas promjeniti i
voljeti unatoč svemu i unatoč svima. Sve što u životu prođemo je samo
put koji moramo proći kako bismo postali onakvi kakvi trebamo postati.
Svaka ruža, ma kako bila lijepa, ima svoje trnje, tako i život svakog
čovjeka. Budimo se, živimo, i sklapamo oči s nadom da će sutra biti
bolje, ali što ako sutra ne postoji, što ako sutra neće svanuti? Zato
već danas trebamo uzeti stvari u svoje ruke, trebamo prestati živjeti u
snovima i počnimo ih ostvarivati. Želimo bolju budućnost? Onda je
počnimo krojiti. Jer na kraju, imat ćemo sam uspomene, dobre ili loše to
ovisi o nama. Sve se događa s razlogom, ali mi sami stvaramo sudbinu.
Želimo li je doista dočekati sami ili smo ipak snažniji od prepreka koje
nas očekuju na ovom životnom putu? Možemo li ipak pokazati svijetu
osjećaje i prihvatiti rizik ovog suludog života, ili smo spremni
izgubiti sve? Ne znam za vas, no ja nisam. Ja ne odustajem, odustajanje
je potez slabića, a ja to nisam. Ja krenem dalje, sama ili s osobom
koju volim, ali nikad bez borbe. Jer se ne bojim. Ni osjećaja, ni ljudi.
Na kraju ostaju samo uspomene i sjećanjja na ono što je bilo i ono što
je moglo biti, jer neostvareno je ono najgore što ostaje u našim mislima
i srcima. Jesmo li spremni riskirati da budemo sretni?
